Glazba u bebinu životu počinje mnogo prije prvog shakera, tamburina ili bubnja. Počinje poznatim glasom, ritmom govora, tihim pjevušenjem i zvukovima iz svijeta oko nje.
Istraživanja pokazuju da su bebe na glazbene obrasce osjetljive iznenađujuće rano. Čak i novorođenčad primjećuje kada u ritmičkom obrascu izostane očekivani naglasak, a tijekom prvih mjeseci bebe vrlo dobro razlikuju promjene u melodiji, visini tona i ritmu.
To, naravno, ne znači da novorođenče „razumije glazbu” na način na koji je razumijemo mi. Ali znači da njegov slušni sustav od samoga početka pažljivo prati pravilnosti, promjene i ponavljanja.
U prvim mjesecima najvažniji glazbeni instrument bebi zapravo nije igračka. To je ljudski glas.
Kada roditelj govori, pjevuši ili ponavlja istu kratku pjesmicu, beba ne sluša samo melodiju. Istodobno prati lice, glas, ritam govora, pokret i emociju osobe koja joj je blizu.
Istraživanja s bebama pokazuju da pjevanje usmjereno upravo njima može dulje zadržati njihovu pažnju nego samo slušanje snimljene glazbe. To ne znači da roditelji trebaju „znati pjevati”. Bebi nije važna izvedba. Važan joj je poznati glas i zajednički trenutak.
Glazbeni mobil, plišanac s ugrađenim glazbenim mehanizmom ili druga glazbena igračka također mogu imati svoje mjesto. Poznata melodija može postati dio rutine uspavljivanja, presvlačenja ili mirnog vremena. Ali igračka ne zamjenjuje interakciju s roditeljem. Ona je još jedan izvor zvuka u bebinu okruženju.
Kako se razvijaju posezanje i hvatanje, beba počinje dodirivati, uzimati i pomicati predmete. Pomakne ruku i slučajno začuje zvečku, a kroz ponavljanje polako otkriva: moj pokret može izazvati nešto u svijetu oko mene. U početku ne proizvodi zvuk namjerno, ali počinje povezivati pokret s rezultatom koji slijedi.
Beba trese predmete, udara njima o podlogu, ispušta ih, ponovno ih uzima i prenosi iz jedne ruke u drugu. Nama to može izgledati kao jednostavno lupanje, ali bebi je to istraživanje: kako zvuči, što se mijenja i hoće li se isto dogoditi ponovno?
Kako se približava prvom rođendanu, beba sve češće ponavlja radnju jer već očekuje njezin rezultat. Udari dvije kocke jednu o drugu, začuje zvuk i ponovi. Upravo se udaranje dvaju predmeta jednog o drugi pojavljuje među razvojnim pokazateljima koji se prate oko devetog mjeseca.
Odrasla osoba udari po bubnju, a beba pokušava isto. Odrasla osoba napravi zvuk i zastane, a beba odgovori svojim zvukom. U takvim igrama „ja – ti” dijete ne istražuje samo zvuk, nego i ponavljanje, čekanje, izmjenu i komunikaciju.
Zvečka s ručkom, šuškalica ili jednostavni predmeti iz svakodnevnog okruženja mogu ponuditi zanimljivo zvučno iskustvo. Preokrenuta plastična zdjelica i drvena kuhača mogu postati prvi mali bubanj — uz nadzor odrasle osobe i samo ako su predmeti sigurni za dijete.
Važno je da dijete samo može djelovati na predmet i čuti rezultat. Upravo je ta veza između vlastite radnje i zvuka važnija od složenosti igračke.
Jedno od zanimljivijih istraživanja pratilo je bebe koje su od šestog mjeseca sudjelovale u različitim vrstama glazbenih iskustava.
Bebe uključene u aktivnu glazbenu igru — uz pokret, jednostavne instrumente i sudjelovanje s odraslima — pokazale su naprednije učenje određenih glazbenih obrazaca od djece koja su glazbu uglavnom pasivno slušala. U istraživanju su zabilježene i razlike u nekim oblicima socijalnog i prelingvističkog ponašanja.
To ne znači da će shaker „razviti govor” ili da određena igračka automatski razvija određenu sposobnost. Ono što istraživanja uvjerljivije pokazuju jest da aktivno sudjelovanje djeteta ima veću vrijednost od samog izlaganja glazbi.
Kada dijete sluša, poseže, trese, udara, zastane i ponovno pokušava, istodobno se isprepliće nekoliko razvojnih procesa. Razvijaju se slušna pažnja i razlikovanje zvukova, koordinacija oko–ruka i kontrola pokreta. Dijete istražuje uzrok i posljedicu, uči ponavljati zanimljivu radnju te postupno sve više imitira ono što vidi i čuje.
Bebe mogu percipirati ritam mnogo prije nego što ga mogu pravilno proizvesti ili održavati. Zato od jednogodišnjeg djeteta ne očekujemo da „drži ritam”. Ono može reagirati pokretom, ponavljati zvuk, pokušavati oponašati jednostavan obrazac te eksperimentirati brzinom i jačinom pokreta.
To je sasvim dovoljno.
Granica između glazbene igračke i prvog instrumenta nije uvijek jasna. Zvečka je istodobno igračka i predmet kojim dijete stvara zvuk. Shaker ili maracas već više nalikuju pravom instrumentu, ali jednogodišnje dijete ih i dalje prvenstveno istražuje.
Oko prve godine mogu se uvoditi jednostavni instrumenti označeni 12m+, primjerice shakeri, maracasi, zvončići s ručkom, jednostavni bubnjevi ili tamburini.
U prvoj i početkom druge godine cilj glazbenih igračaka i prvih instrumenata nije naučiti dijete pravilnom sviranju.
Odrasla osoba može pokazati što instrument radi — a zatim stati. Pustiti dijete da ga protrese na svoj način. Da deset puta ponovi isti zvuk. Da jednom samo sluša. Da sljedeći put udara, okreće ili zastane.
Jer prije nego što glazba postane sviranje, ona je za dijete nešto mnogo temeljnije.
Istraživanje.
