Kućica za lutke

Problem

Kada igračka dobije etiketu prije nego što dijete dobije priliku?

Neke igračke vrlo brzo dobiju oznaku.

Kućica za lutke postane “za djevojčice”.
Alat postane “za dječake”.
Kuhinja, kolica, autići, figure ili građevinski strojevi počnu se dijeliti prije nego što dijete uopće pokaže interes za igru.

Najčešće to ne radimo namjerno. Često samo prenosimo stavove koje smo i sami naučili: što je “za cure”, što je “za dečke”, što je prikladno, a što nije.

Problem nastaje kada dijete zbog tih poruka počne izbjegavati igru koja bi mu mogla biti zanimljiva, korisna ili važna za razvoj.

Tako se prostor igre suzi prije nego što dijete uopće dobije priliku istražiti što ga privlači.

Ali dijete ne razmišlja: “Ovo je za dječake” ili “ovo je za djevojčice”. Dijete najčešće razmišlja: “Što se ovdje može dogoditi?”

Rješenje

Kako djetetu ostaviti prostor za vlastitu priču?

Što možemo reći

Što se danas događa u ovoj kućici?
Tko ovdje živi?
Za što služi ova soba?
Što misliš, tko se s kim dogovara?
Vidim da si smislio svoju priču.

Što možemo napraviti

Ponuditi kućicu bez objašnjavanja kome “pripada”.

Pustiti dijete da samo odredi tko živi u kući.

Dodati neutralne elemente: životinje, vozila, kocke, figure, namještaj.

Pratiti djetetovu priču umjesto da je usmjeravamo.

Primijetiti odnose i ideje koje dijete stvara.

U simboličkoj igri nije najvažnije što igračka predstavlja, nego kakvu priču, odnos ili situaciju dijete kroz nju istražuje.

Što je dobro izbjeći

Reći “to je za cure”.

Ispravljati dijete kad spoji kućicu s autićima, životinjama ili alatima.

Igru odmah pretvoriti u “realnu” kuću.

Odraslim značenjima ograničiti dječju maštu.

Pretpostaviti da znamo čega se dijete igra prije nego što ga poslušamo.

Kućica je pozornica odnosa

Kad dijete slaže sobe, premješta figure i odlučuje tko gdje živi, ono ne uređuje samo prostor.

Ono stvara mali svijet.

U tom svijetu dijete može ponavljati ono što poznaje iz svakodnevice: dolaske, odlaske, dogovore, brigu, svađe, popravke, preseljenja, zajednički život i male obiteljske trenutke.

Može isprobavati situacije koje je vidjelo, ali i one koje tek pokušava razumjeti.

Zato kućica za lutke nije samo “kućica”. Ona je prostor u kojem dijete vježba priču, odnose, dogovor i maštu.

Netko će morati dijeliti sobu.

Teddy je u Hokus Pokus kućici složio malu drvenu kućicu.

U igri je jedna obitelj dobila novog člana, pa je Teddy počeo tražiti gdje će tko spavati.

Premještao je krevetić, otvarao vrata i pokušavao smisliti kako da svatko dobije svoje mjesto.

Ideja za isprobati ovaj tjedan

Ponudite djetetu kućicu, kutiju, police, kocke ili bilo koji mali prostor koji može postati “dom” u igri.

Zatim promatrajte što dijete s njim radi.

Ne morate odmah pitati “tko je mama”, “tko je tata” ili “gdje je dječja soba”.

Pokušajte umjesto toga pratiti priču koju dijete samo stvara.

Možete pitati:

‘Tko ovdje živi?’
‘Što se danas dogodilo u kućici?’
‘Ima li netko tko treba pomoć?’
‘Za što služi ova soba?’
‘Što bi se moglo dogoditi dalje?’

Cilj nije da kućica izgleda uredno.
Cilj je da dijete dobije prostor stvarati odnose i priče.

Bez obzira na to koristi li dijete lutke, životinje, autiće, kocke ili potpuno izmišljene likove — primijetite njegovu ideju. Možete reći: ‘Baš si zanimljivo smislio što se ovdje događa.’

Mala HP napomena

Važno je da igračke ne biramo samo prema navici ili očekivanju, nego prema tome kakvu igru mogu potaknuti.

Kućice, figure, namještaj, vozila i mali svjetovi potiču simboličku igru, maštu i razumijevanje odnosa — kod djevojčica i dječaka.

Zato u Hokus Pokus webshopu igračke možete pretraživati prema tipu igre i razvojnim poticajima.

Pronađite igračke za simboličku igru

Kratko o temi